Poštovani,
Obraćam vam se s posebnom zahvalnošću što ste me podržavali svih ovih proteklih dana. Moj lični integritet uvek mi je bio važniji od različitih sinekura i prestižnih položaja. Nikada nisam bio član nijedne stranke, odgovorno tvrdim. Uvek sam se trudio da savesno ispunjavam sve obaveze, ali me to nikada neće sprečiti da podržim većinsku volju mjih kolega, kada god je to potrebno.
Zanimanje nastavnika jedno je od najčasnijih zanimanja u ovoj zemlji. Ono je poslednji bastion od primitivizma, nestru čnosti i nekompetentnosti, u koje je zalibilo naše društvo. Nastavnici se kažnjavaju jer slobodno misle, jer ne prate utabane staze konformizma „poslušnika“ nadređenih lica. Odluka nastavnika da stupe u obustavu nije bio hir, već prepoznavanje aktuelne situacije u zemlji i podrška vapaju jedne mladosti za demokratizacijom društva.
U Osnovnoj školi „Ljuba Nenadović“ od prvog dana sam prihvaćen od strane nastavnog osoblja raširenih ruku, uz njihovu svesrdnu podršku. Posebnu zahvalnost dugujem koleginicama: Jeleni Šapić, koja je kao koleginica istoričar bila na neki način moj mentor u ovom poslu i uvođenju u radne školske aktivnosti, i koleginici Vukici Zdravković, nastavnici engleskog jezika, koja me je pravovremeno obavestila o mojim pravima.Takođe, zahvaljujući njoj stupio sam u kontakt s advokatom Aleksandrom Olenikom, pravnim zastupnikom nastavnog osoblja.
Prevashodno moram da istaknem da sam sve ukupno u školi „Ljuba Nenadović“ proveo samo nekih šest nedelja, u dva navrata, septembar-oktobar prošle godine i februar-mart ove godine, ali sa za toliko kratko vreme stekao mnogo divni pozanstava s kolegama. Moj naročiti naklon ide samim učenicima i njihovim roditeljima, čiju bezrezervnu podršku dobijam. Za rad s učenicima potrebno je naročito strpljenje, ljubav i razumevanje, a to ne može svako. Naša uloga je da pomognemo tim mladim fascinantnim osobama da izrastu u ljude s razvijenim osećajem za socijalnu i društvenu pravdu i izgrađenim sistemom vrednosti. Da li ćemo u tome uspeti, pokazaće vreme, ali učenici i njihovi roditelji odlično razumeju u kakvom se položaju nalaze nastavnici.
Da li ću ja u budućnosti ponovo predavati u ovoj školi, mnogo je manje bitno u odnosu na borbu koja je pred nama. Od njenog ishoda zavisiće upravo budućnost naših učenika kojima danas predajemo.
Tokom Drugog svetskog rata, uvaženi profesor filozofije na Beogradskom univerzitetu Miloš N. Đurić odbio je da potpiše „Apel srpskom narodu“, podršku kvinsliškom režimu u borbi protiv partizana, koji su činili većinu Đurićevih studenata, obrazlažući da to ne može da učini jer šta će im reći kada se ponovo budu sreli. Kada ga je jedan profesor muzike zaustavio, upozorio na moguće posledice u upitao zato odbija da potpiše, Đurić mu je lakonski odgovorio: „Ti u diple sviraš, a ja etiku predajem.“
Za takav svoj stav platio je veliku cenu, bio je penzionisa, uhapšen, a onda i odveden u Banjički logor. Na samom kraju rata, 8. aprila 1945. godine, poginuo mu je u ratu, u Slavoniji, i sin jedinac Rastko, svršeni maturant, kome posvećuje sve posleratno stvaralaštvo.
Ovo je svetli primer moralne nepokolebljivosti u najtežim životnim okolnostima. Da li smo mi danas kao intelektualne individue dostojni ovakvih intelektualnih divova? Na kraju završiću citatom Martina Lutera Kinga: „Imam jedan san.“
Tako i moja malenkost danas ima jedan san, da
ivimo u normalnom društvu, gde nastavnici neće biti socijalni slučajevi, gde će učenici moći na odgovarajući način da zadovolje intelektualnu radoznalost, gde roditelji neće strahovati za budućnost svoje dece. Da, imam jedan san, i mnogo je lep, a voleo bi da jednog da postane stvarnost.
S izrazima najvećeg poštovanja i digniteta, vaš kolega, nastavnik i sugrađanin,
Ivan Smiljković
Beograd,
Image
